Biti prihvaćena ili biti darovita? Izazovi darovitih djevojčica

Posebna tema koja mi iskrsne svako malo čitajući o vršnjačkim odnosima darovitih i izazovima s kojima se susreću, jest tema darovitih djevojčica i djevojaka. U različitim člancima nalazim podatak da darovite djevojke često pri prelasku u srednju školu počinju prikrivati svoju darovitost kako bi bile (bolje) prihvaćene među svojim vršnjacima. Čini se da biti darovita i biti žena ima velik utjecaj na razvoj kroz životni vijek – na razvoj identiteta, odnose s drugima, akademsko postignuće, izbor karijere i u konačnici na psihološku dobrobit.

Izgled naspram sposobnosti: Vječna dilema

U čemu leže izazovi? Ne želim ulaziti u vrijednosti u našem društvu i izazove koje uspješne žene savladavaju pri razvoju svojih karijera. Kao netko sa sasvim prosječnim životom i poslom, nisam se susretala s tim problemima. Nešto što me jest mučilo kroz formativne godine, a zasmeta mi i danas, jest pitanje izgleda naspram sposobnosti.

I danas mi je fascinantno kada na moj komentar da se moram „spremiti za predavanje“ iduće pitanje bude – e da, šta ćeš obući, jer prva asocijacija nije da moram odlučiti što ću govoriti i što ide u prezentaciju, nego kako ću izgledati. I dalje me iznenade prvi komentari nakon izlaganja na konferenciji, koji budu u smjeru – super ti je ta haljina ili odlično si se našminkala, a ne – predavanje je bilo baš inspirativno, pametno, kreativno... U više navrata pokušavali su mi objasniti da je jako bitno kako izgledam, a moj komentar – ali u jednom trenu moram progovoriti!?! – obično izazove salve smijeha (sunce malo naivno). Da me se ne shvati krivo, volim lijepo izgledati, ali na listi mojih prioriteta u jednom danu to se zaista nalazi jako nisko (neću se ustati sat vremena ranije za ispeglati kosu) i još uvijek su mi draži komplimenti koji se odnose na moje sposobnosti nego na tjelesni izgled.

Darovite djevojčice u potrazi za pripadanjem

Kao nekome takvom, nikada mi nisu išli razgovori o boji laka za nokte i sličnim „ženskim“ stvarima. Nisam se blisko povezivala sa djevojkama/ženama koje je (isključivo) to zanimalo, jedino što sam imala sreće i mogućnosti da uvijek pronađem prijateljice slične sebi. I sad se mislim, kako je tim djevojkama koje su iznadprosječno inteligentne i u startu teže pronalaze slične sebi.

• Koje su specifično darovite u nekom „tipično muškom“ području…

• Koje su po svom ponašanju i interesima sličnije darovitim dečkima nego svojim vršnjakinjama…

• Čije vrijednosti i težnje odstupaju od onih njihovih vršnjaka…

Uz sve izazove odrastanja i uklapanja u društvo, u njihovoj jednadžbi je i dodatna varijabla – njihova darovitost.

Adolescencija i važnost prihvaćanja

Istraživanja vršnjačkih odnosa kod adolescenata pokazuju da su darovite djevojke manje popularne u društvu od svojih darovitih muških vršnjaka, ali i od muških i ženskih vršnjaka koji nisu daroviti. A u periodu adolescencije vršnjački odnosi postaju jedna od najvažnijih stvari u svemiru. Vršnjaci su mjerilo za sve, a roditeljski utjecaj se smanjuje. Stoga je period prelaska u srednju školu za roditelje darovitih djevojaka posebno vrijeme za otvoriti oči.

• Za pratiti pad u školskom uspjehu, koji je uvijek znak da nešto nije u redu.

• Za biti svjestan mogućnosti da je prelazak u srednju školu percipiran kao prilika za početi ispočetka i ne prenijeti isključenost, izoliranost ili izbjegavanje zbog svoje darovitosti sa sobom u novu okolinu.

• Za razgovor o tome što nam je bitno u životu, biti prihvaćen u društvu po cijenu sebe ili biti ono što jesmo.

• Za izgradnju samopouzdanja i prihvaćanja samog sebe.

• Možda i za prihvaćanje da je naša kćer možda sretnija dok sastavlja robota u garaži nego s nama na tretmanu uljepšavanja ili u šopingu.

Biti darovit samo po sebi nosi izazove, a biti darovita možda još i veće. Posebno u društvu gdje sposobna možda nije uvijek u prvih pet pridjeva kojima se opisuje žena. Ali ako težimo pomoći svojim kćerima da budu sretne odrasle osobe, biti svoja je po meni jedna od stvari koje ih moramo naučiti. Kao majka djevojčice koja je tražila razgovor i potporu oko toga da zadnji dan ide u školu u „majici na Mišu“, a ne u haljini kao sve ostale curice iz razreda i koja je izgleda više svoja sa osam godina nego je majka bila kad je rodila (očito je na svoga tatu), svjesna sam okoline u kojoj naša djeca rastu. I nadam se da ćemo ih naučiti da je u redu biti sve što jesu, dok god jesu upravo to što jesu.